Crkva Sv. Lovre

svlovroOvo je najstarija požeška crkva sagrađena početkom 14. st. u samom središtu grada. Jednobrodna je gotička crkva s užim i nižim svetištem, koje je poligonalno zaključeno s potpornajcima. Kasnije je dograđena sjevernom lađom također u gotičkom stilu. Građena je od kamena i ukupna dužina (lađe i svetišta) iznosi 23,8 metara, dok je lađa široka 9, a svetište 6,90 metara. Ima sakristiju građenu u gotičkom stilu, kasnije barokiziranu. U početku je to bila jednobrodna crkva, a dogradnjama do baroknog razdoblja postala je dvobrodna.
Još nije utvrđeno tko je crkvu gradio. Mišljenje povjesničara je podijeljeno. Neki smatraju da je to bila crkva i samostan časnih sestara Sv. Klare (klarisa), a drugi, da je to bila crkva Dominikanaca. Kako je crkva u srednjem vijeku bila posvećena Sv. Mariji, njena gradnja dovodi se u vezu s knezovima Frankopanima koji su od 1335. do 1340. g. obnašali čast velikih župana požeških. Oni su s obzirom na veze i tradiciju s Trsatom i svetištem Majke Božje Loretske posvetili ovu crkvu Majci Božjoj od Loreta. Tek dolaskom Isusovaca u požegu krajem 17. st. crkva dobiva ime Sv. Lovre (Laurentius), što se tumači brzopletim prijevodom ranijeg imena "Lauretaum".

Pored gotike crkva je doživjela i izvjesna renesansna obogaćivanja. Pregrađivna je u kasnogotičko-renesansnim oblicima. Posebno se ističe renesansno svetohranište (kustodija) koja ima dosta sličnosti s onim u pečujskoj katedrali i smatra se da je u crkvu donijeto kao cjelina. U crkvi su i vrijedne freske iz gotičkog razdoblja (14.st).

Nakon odlaska Turaka zapuštenu crkvu obnavljaju Isusovci od 1711. do 1725. g. (dok gradnjom glavne i pokrajne lađe) koji uz nju grade i svoj kolegij. Uz crkvu je 1755. godine obnovljen zvonik. Odlaskom Isusovaca iz Požege dva zvona i crkveni sat prenijeti su na zvonik crkve Sv. Terezije. U obnovljenoj crkvi nalazili su se uz glavni oltar Sv. Lovre još četiri oltara: Sv. Franje Ksaverskog, Sv. Josipa, Sv. Križa i Sv. Alojzija. Crkva se kasnije koristi neko vrijeme za potrebe gimnazijske mladeži da bi s početkom 19. st. napustila i pretvorila u vojno i trgovačko skladište, žitnicu te bolnicu. Od 1835. ponovo je u crkvenoj funkciji. Ubrzo nakon II. svjetskog rata započela su dugotrajna istraživanja i restauriranje crkve.