Povijest

Povijest Požege i Požeške kotline seže u daleku prapovijest, kada se prvi puta, prije pisanoga traga u 13. stoljeću, spominje ime grada Požege.

Najstarije naselje na mjestu današnje Požege je zemuničko naselje iz mlađeg kamenog doba koje je postojalo oko 6000. g. prije Krista čiji su ostatci nađeni na području današnje Ulice Pavla Radića. Ostatci naselja, cesta i brojnih izrađivanih predmeta, nastali u vrijeme bakrenoga doba lasinjske kulture 2300. godine prije Krista, dokaz su daljnjeg života u Požeškoj kotlini. Značajni su tragovi života iz brončanoga doba na nalazištu Bajer (dio Ciglane) u Požegi gdje su pronađeni grobovi. Najvažniji tragovi prapovijesti u Požegi i njezinoj okolici datiraju još iz starijeg željeznog doba i nađeni su u Kaptolu koji je bio sjedište bogatih kaptolskih knezova. Mnogobrojni nalazi, ali prije svega vrlo povoljni uvjeti položaja za nastanak naselja, ukazuju na kontinuitet naseljavanja prije i u vrijeme antike. Početke pismenosti Požeška kotlina doseže u vrijeme Rimljana, koji joj daju upečatljivi naziv "Vallis Aurea", odnosno "Zlatna dolina". U antici se na području Požeške kotline pronalaze antička naselja, seoska gospodarska imanja i groblja, a vjerojatno su ovdje bile smještene dvije putne postaje – Incer i Picentin.

Utvrđena i dokumentirana povijest Požege potječe s početka 13. stoljeća, kada se 1210. godine prvi puta spominje Požeška županija, a 1227. godine i sam grad Požega.  No, zbog postepenog razvoja naselja može se pretpostaviti da su ona postojala i u ranijem srednjem vijeku. 

Požega kakvu danas poznajemo, počinje se oblikovati u srednjem vijeku kada postaje glavno urbano središte srednje Slavonije. Stari požeški burg nepravilnog trokutastog oblika, poznatiji kao Stari grad, smatrao se rezidencijom kraljevske obitelji Arpadović, a pod utvrdom sagrađenom još u 11. stoljeću razvijalo se gradsko naselje. 

Požega je od sredine 13. do početka 15. stoljeća bila kraljevski posjed, dok nije godine 1420. prešla iz ruku ugarsko-hrvatskih kraljica u posjed velikaških rodova i to sve do početka 16. stoljeća. Prelazak grada u vlasništvo velikaša nije bitno izmijenio njegov položaj pa tako Požega i dalje ostaje središtem Požeške županije.

Tursko osvajanje Požeške kotline započelo je 1535., a godine 1537. Požegu su osvojili odredi smederevskog Mehmed-paše Jahjapašića. Požega je tijekom stotinu i pedeset godina duge osmanlijske vladavine bila sjedište sandžaka, važnog administrativno-vojnog okruga koji se prostirao na velikom dijelu Slavonije. Razdoblje turske vladavine ostavilo je duboki trag, no Osmanlije su Požegi dali jednu od najistaknutijih uloga u organizaciji osmanske vlasti u Slavoniji. 

Godina 1688. ostavila je značajan trag u povijesti Požege. Dana 12. ožujka fra Luka Ibrišimović podiže Požežane, pa naoružani snažnom voljom i željom za pobjedom, krenuše u napad. Nadmoćna turska vojska doživjela je poraz, a Požežani prozvaše fra Luku "Sokolom". U spomen na svog osloboditelja i bitku koja se odigrala na brdu iznad Požege ono je prozvano Sokolovac. Požežani svake godine 12.ožujka, na Grgurevo, slave svoj Dan grada te sa Sokolovca i okolnih brda Požeške gore pucaju iz topova, prisjećajući se svog fra Luke i protjerivanja Turaka iz Požege. Godine 1690. nad Požegom se još jednom zavijorila turska zastava, da bi grad konačno bio oslobođen 29. rujna 1691. godine. 
Nakon osmanlijske vladavine, vlast u Požegi organizirana je po uzoru na ostale gradove u državi, a Požega dobiva titulu komorskoga grada. Isusovci dolaze u Požegu nakon oslobođenja od turske vlasti. Svojim djelovanjem uvelike doprinose razvitku grada, utemeljivši 1699. godine Gimnaziju, petu u Hrvatskoj, a prvu u Slavoniji. Godine 1761. Gimnazija dobiva status sveučilišta nazvanog "Academia Posegana", s filozofskim i teološkim fakultetom. 

Godine 1739. epidemija kuge poharala je Požegu i odnijela 798 života. Štetu gradu nanosi i veliki požar koji je izbio 1779., u kojemu izgara zgrada Gradskog magistrata između franjevačkog i isusovačkog samostana na čijem je mjestu nakon požara izgrađen zdenac. Nova zgrada, u stilu baroknog klasicizma, podignuta je nekoliko godina kasnije, a istu funkciju ima i danas. 

Godine 1745. obnovljena je Požeška županija te podijeljena u dva kotara: požeški i pakrački. Poveljom Marije Terezije iz 1765. godine, Požega dobiva titulu slobodnog kraljevskog grada te ponovno postaje sjedište civilne uprave.

Početak 19. stoljeća donosi nemir među seljacima zbog teških socijalnih prilika, a gospodarske prilike grada doživljavaju stagnaciju. Bitne promjene u životu požeškog stanovništva donijele su godine 1848./49. kada se ukida feudalni odnos. 

Djelovanje franjevaca i pavlina na očuvanju požeške Gimnazije stavilo je Požegu u žarište "hrvatskoga narodnog preporoda", a s vremenom Požega postaje i važan centar ilirizma u Hrvatskoj. Dolaskom Franje Cirakija na čelo grada 1881. godine, Požega doživljava intenzivniji razvoj te dobiva dugo očekivanu željezničku prugu na trasi Pleternica – Požega (1894.). S pravom se može reći da je u 19. stoljeću bila "slavonska Atena", s brojnim uglednicima koji kulturni i znanstveni život Požege podižu na jednu novu razinu. Okolna prirodna bogatstva, poput poljoprivrede, vinogradarstva, šumarstva, rudnoga blaga i slično, omogućuju u Požegi tijekom 19. stoljeća pojavu većih manufakturnih radionica, pa i industrije. Požega je tada bila centar trgovačkog života, a u gradu je djelovalo preko 400 cehova. 

Unatoč razvijenom kulturnom životu, Požega na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počinje zaostajati u gospodarskom razvoju, a nepovoljne prilike uoči Prvog svjetskog rata dovode do raseljavanja stanovništva. Ipak, vrijeme gradonačelnika Eduarda Kurschnera ostat će zapamćeno po dovođenju električne energije u grad. Nakon raspada Austro-Ugarske, teške prilike nastavljaju se u Požeštini. Nastankom Kraljevine SHS 1918. godine, Požega postaje sjedište kotara.

Ukidanje županije 1923. i promjena imena 1929. godine, označili su početak nekoliko desetljeća duge stagnacije. Izbijanje Drugog svjetskog rata u svakom je pogledu unazadilo Požeštinu. Novo uspostavljena vlast nakon rata usmjeravat će razvoj Požege u duhu komunističkoga pokreta. Međutim, dolazi do razvoja industrije u gradu, kao i širenja Požega na nove dijelove (npr. Sajmište).

U razdoblju Hrvatskoga proljeća, tzv. "maspokovskog" perioda, Požegu izdižu uspješni pojedinci, no već 1971. godine osuđen je "hrvatski nacionalizam". Brojni Požežani napuštaju svoj grad, a 1976. ukida se požeška Gimnazija te s radom započinje Centar za usmjereno obrazovanje. Požega postaje važan centar tijekom novog vala, a u tadašnjem klubu SPOK organiziraju se različiti koncerti najpopularnijih glazbenih sastava.

Godine 1990. održani su prvi slobodni, višestranački izbori na kojima pobjeđuje Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s dr. Franjom Tuđmanom na čelu. U listopadu 1991. godine osnovana je 123. požeška brigada HV-a. U znak sjećanja i zahvalnosti svim pripadnicima, i onima koji su svoje živote ugradili u temelje Domovine, 123. brigada dobila je svoje spomen-obilježje na istoimenom Trgu te Spomen-sobu u prostoru Muzeja grada Požege. 

Hrvatski sabor je na svojoj sjednici 30. prosinca 1992. godine usvojio novi ustroj Republike Hrvatske. Ponovno su usvojene županije, a Požegi se vraćaju stari epiteti. Gradu je vraćeno povijesno ime Požega, bez pridjeva Slavonska. Novim ustrojem iz godine 1993., po treći put u povijesti, konstituirana je Požeško-slavonska županija, a zaštitnicom grada proglašena je sveta Terezija.

Požeška biskupija utemeljena je 5. srpnja 1997. godine apostolskim pismom "Praeclarum evangelizations opus" pape Ivana Pavla II., a uspostavljena je 27. rujna 1997. Svečanim euharistijskim slavljem u Požegi pročitano je spomenuto apostolsko pismo prema kojemu je kardinal Franjo Kuharić, zajedno s apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj Giuliem Einaudiem, zaredio prvog požeškog biskupa msgr.dr. Antuna Škvorčevića. 

Godine 1998., uredbom Vlade Republike Hrvatske, osnovano je u Požegi visoko učilište pod nazivom Veleučilište u Požegi koje i danas značajno doprinosi razvoju naše regije. Veliki događaj, kako za cijelu Hrvatsku, tako i za Požegu, označio je ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine.